... Ja sam Riječanin (un Fiumano) koji voli svoj grad sa svim povijesnim iskustvom, sadašnjosti i prošlosti i zato je moja umjetnička produkcija vezana uz grad, uz moje stijene i korijene platana.

 

Romolo Venucci je umro 1976. godine, ali  sjećanje na njega još je veoma živo. Živo je i među brojnim njegovim učenicima koji se svakim potezom kista spominju riječi svoga Maestra.

 

Sjećanje na Venuccija je sjećanje na Rijeku; na Rijeku njegove mladosti kojoj je uvijek ostao vjeran. Iako je Romolo Venucci svojim slikarstvom uspio Rijeku privesti europskim umjetničkim trendovima, nama se čini najiskrenijim upravo na prikazima voljenog Grada. Minuciozno bilježeći svaki kamen, svaku voltu, on je na svojim slikama vizionarski “konzervirao” sjećanje na grad kojeg više nema. Njegove su slike virtualni muzej nestalog grada čijim ulicama hodaju neki novi ljudi. Naša je obveza sačuvati taj grad za naraštaje koji tek dolaze i učiniti dostupnom neizmjernu likovnu, povijesnu i emotivnu ostavštinu Romola Venuccija onima kojima je i namijenjena, njegovim sugrađanima, Riječanima, Fjumanima.